Opstaju samo najkreativniji pisci

Živa Benčić, znanstvenica, rusistica, sveučilišna profesorica, autorica, urednica i voditeljica dragocjenih knjiga i projekata iz područja rusistike, cijeli svoj radni vijek provodi na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Godine 2017. dodijeljeno joj je počasno zvanje i titula professor emerita. U nedavno tiskanoj knjizi Mjesečar u magli, u izdanju Disputa, objavljuje oglede o stvaralaštvu ruskih pisaca koji su snažno obilježili razdoblje od druge polovice 80-ih godina prošloga stoljeća do danas.

Hrvatska rusistica nedavno je objavila knjigu eseja Mjesečar u magli

Zašto ste preuzeli naslov pripovijesti Tat’jane Tolstoj Mjesečar u magli za naslov svoje knjige o suvremenoj ruskoj prozi?

Taj naslov mogao bi se metaforički primijeniti na većinu junaka suvremene ruske proze jer je za njihovo opće stanje duha, kako je to zapazio već Epštejn, karakterističan somnabulizam – nesnalaženje u svakodnevici, koja nalikuje na kaotičan i apsurdan san. Većina analiziranih pisaca odriče se u ruskoj kulturi tradicionalne uloge pisca kao učitelja života i razotkrivatelja dubokih istina. Za razliku od prethodnika, ne nude čitatelju razgovijetan aksiološki sustav, pouzdano razlikovanje dobra i zla. A i slika svijeta koja se pomalja iz njihove proze kao da je prekrivena nekom kognitivnom maglom. Na vječna pitanja kao što su ljubav, smrt, čovjek, ljepota, sloboda i sl. skloni su davati maglovite i nedorečene odgovore. U sovjetsko doba, pa i u vrijeme kasnoga socijalizma, od umjetnika se očekivalo  više od toga. Viktor Erofeev u članku iz 1990. Misa zadušnica za sovjetsku književnost zapisuje: „U Rusiji je književnik (...) trebao  biti i svećenikom, i javnim tužiteljem, i sociologom, i stručnjakom za ljubavna i bračna pitanja, i ekonomistom, i mistikom. On je toliko bio sve i sva da se nerijetko pretvarao u ništa (...).“. Pisci koje analiziram odbacuju spomenute uloge riskirajući da u očima čitateljske publike i sami djeluju izgubljeno i nesigurno. S takvom narativnom maskom nikada ne ostavljaju dojam ravnodušnosti prema pitanjima „umjetničkog jezika“.

Kad je 1991. propala sovjetska Atlantida, ruski književni underground izašao je na površinu. Dolazi do ukidanja cenzure.

Proces grozničava nadoknađivanja propuštenoga započeo je već u vrijeme Perestrojke i nastavio se nakon ukidanja cenzure 1990. Bogata književna scena ranih devedesetih ostavlja dojam istovremenosti raznovremenoga. Tu scenu oblikuju djela onih ruskih pisaca koje je, iz političkih ili estetičkih razloga, sovjetska vlast smatrala nepoželjnima. Ta se djela (Mandel’štam i Prigov, Ahmatova i Petruševska, Zamjatin i Pelevin....) sada prihvaćaju kao podjednako suvremena i aktualna. Bujan i „slobodan“ književni život imao je i tamniju stranu: s raspadom Sovjetskog Saveza raspale su se i mnoge njegove književne institucije koje su podupirale književno stvaralaštvo, Savez pisaca SSSR-a i Književni fond; nestale su mnoge nakladničke kuće i časopisi, a nove nakladničke kuće, u privatnom vlasništvu, vodile su se u svom poslovanju ekonomskim interesima. Tržišni zakoni postsovjetskoga razdoblja ograničavali su pisce u njihovoj kreativnosti neumoljivo kao i svojedobno sovjetska cenzura.

Mnogi pisci bivaju tada opčinjeni monstruoznim, primjerice, Pelevin, Sorokin, Prigov. Zašto?

U ruskoj postmodernističkoj prozi susreću se razna čudovišta, od mitskih i folklornih do onih nadahnutih gotskim romanima ili suvremenom masovnom kulturom. Klasificiram ih s obzirom na udio antropomorfne komponente u njihovu psihofizičkom sklopu. Ruski postmodernisti skloni su neutralizirati tradicionalnu opoziciju između junaka i čudovišta, poznatu iz drevnih junačkih mitova. Nerijetko se junak pretvara u čudovište (npr. u romanu Kys’ Tat’jane Tolstoj), ili monstrum postaje junakom (npr. u romanu Empire V. Viktora Pelevina). Propusnost granica između ljudskog i monstruoznog mogla sam objasniti općim zaziranjem postmodernističke misli od svakog oblika binarizma i u kontekstu suvremenih diskusija o posthumanizmu. U našoj tzv. poslijeljudskoj budućnosti pomalo će se gubiti razlika između prirodnoga i neprirodnoga, ljudskoga i neljudskoga (monstruoznoga), zbog sve snažnijeg upletanja tehnologije i bioznanosti u ljudski život. „Svijet se ne dijeli na dobre ljude i zle monstrume, nego na dobre ljude i monstrume i na zle ljude i monstrume“ (Prigov).

U Pelevinovoj prozi fantastična hibridna bića s ljudskim i životinjskim osobinama, poput vukodlaka, funkcioniraju kao metafore za ljudsko. Filozofski antropolog Arnold Gehlen  tvrdi da se čovjek „može opisati ili protumačiti samo s pomoću kategorija izvanljudskoga“. Do takve kategorije Pelevin dolazi hibridizacijom svojih likova, oslanjajući se na mitološku i folklornu arhaiku i na suvremene neomitološke strukture.

U knjizi analizirate djelo Kavkaski zarobljenik Vladimira Makanina. Kako se taj tekst odnosi prema tzv. kavkaskom tekstu ruske književnosti (Puškin, Lermontov, Tolstoj)?

Svoju pripovijest Makanin ne gradi toliko u dijalogu s tzv. kavkaskim tekstom ruske književnosti koliko u polemici s krilaticom Fjodora Dostoevskog „ljepota će spasiti svijet“, iz romana Idiot. Siže Makaninove pripovijesti pokazuje da „donositi spas“ pojedincu u besmislenim uvjetima rusko-čečenskoga rata nije njezina osnovna zadaća. Makaninu je bliža teza Dostoevskog, koja se u samoj pripovijesti izravno ne spominje, iz romana Braća Karamazovi, da je ljepota „strašna i užasna stvar“, jer ju je nemoguće pojmiti dokraja.

Ljudmila Stefanovna Petruševskaja,  predstavnica tzv. „druge proze“, do Perestrojke je imala status zabranjene autorice.

U osvrtu na rusku književnost kasnoga socijalizma bilo bi poželjno izbjegavati pojednostavnjene binarne modele sovjetske kulture prema kojima se dijeli na dio koji je na strani vlasti i dio koji je protiv nje. Postoji i treći, možda estetički i najzanimljiviji dio, za koji je potkraj 20. stoljeća skovan poseban termin: „druga proza“, za stvaralaštvo onih pisaca koji su izmicali imperativima socrealističkoga kanona. Apsurdistički i pesimistički intonirana proza Petruševske nije se uklapala u krute svjetonazorske i ideološke okvire službene kulture brežnjevljevskoga razdoblja. Po svom shvaćanju ljudske egzistencije kao tragične ili apsurdne bliža je zapadnom egzistencijalizmu nego sovjetskome marksizmu. Neki je kritičari svrstavaju u poseban ogranak „druge proze“ posvećen opisu „crnila“, užasa i kaotičnosti života, poznat pod nazivom černuha ili „okrutni realizam“.

Kako biste predstavili Prigova?

Riječ je o jednoj od najosebujnijih stvaralačkih ličnosti suvremene ruske kulture. Za svega je 67 godina života Prigov (1940–2007) napisao više od 35.000 pjesama. Gotovo nema umjetničke djelatnosti u kojoj se nije potvrdio. Premda se školovao na Stroganovskoj umjetničkoj akademiji na odjelu za skulpturu, široku popularnost postigao je kao pjesnik, koji se kasnih 60-ih zbližio s umjetnicima moskovskoga undergrounda. Stekao je prepoznatljiv pjesnički glas primjenjujući načela socarta i konceptualizma na književnost, za koju mu se činilo da zbog tradicionalnosti zaostaje za likovnim umjetnostima. Bio je djelatan i kao slikar i grafičar, kao autor brojnih kolaža, instalacija i performansa, sudionik glazbenih, filmskih i kazališnih projekata. Njegova se teoretska refleksija od sredine 90-ih dotiče i najopćenitijih antropoloških pitanja kao što je pitanje o sudbini ljudske vrste. Ta su teoretska promišljanja našla svoj izraz u Prigovljevim efektnim televizijskim i drugim javnim nastupima i u tiskanim intervjuima, člancima i esejima. Sredinom 90-ih pronalazi krovni pojam za svoju razgranatu djelatnost: „cjeloživotni umjetnički projekt“, naslovljen imenom autora – Dmitrij Aleksandrovič Prigov, D.A.P., a budući da govorimo o autoru s „tisuću lica“, da parafraziram Campbella, trebat će još mnogo vremena i napora da se Prigovljeva ostavština temeljito prouči i sagleda u cjelini. U slučaju Prigova život i umjetnost jedno su te isto.

Prema Lévi-Straussu, kuhinja jednog društva poseban je jezik kojim ono nesvjesno izražava svoju strukturu. Pišući o Popovu, pišete o peradi u sovjetskoj kuhinji... 

Jedva da postoji prehrambeni artikl koji je tijekom 20. stoljeća doživio veću degradaciju od piletine. Da se na perad 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća gledalo kao na hranu za ljude duboka džepa i „buržujskoga“ mentaliteta, možemo se uvjeriti čitajući stranice posvećene kulinarskim motivima i temama u Zoščenka, Il’fa i Petrova, Bulgakova i dr. Za obične smrtnike, sudeći prema prozi tih autora, piletina se pripremala samo u posebnim prilikama. Do kraja 20. stoljeća piletini se status srozao. U epizodi iz antiutopijskoga romana Tat’jane Tolstoj Kys’ (2000) majka glavnoga junaka, „prijašnja“, biva izvrgnuta smijehu nakon priznanja da bi sa zadovoljstvom pojela kokoš. Njezin muž, koji pripada ljudima poslije Praska, mora je podsjetiti na to da je kokoš zatrovana i za život opasna hrana. Priča Evgenija Popova odnosi se na sredinu 20. stoljeća, kad se pijetao doživljavao kao predmet gurmanskoga užitka; u Popova pijetao nije tek profano-gurmanska nego i ritualno-žrtvena hrana koja se priprema samo za praznik kao zalog za bolju budućnost.

Pisci kojima se bavite živjeli su u dvama različitim književno-povijesnim i kulturnim kontekstima, sovjetskom i postsovjetskom. Imaju li nešto zajedničko?

Svi su oni svjedoci sloma dugotrajnoga društveno-političkog poretka, propasti utopije o savršenom društvu, svjedoče raspadu kulturno-povijesnog prostranstva i participiraju u stvaranju novoga. Zajedničke su im velika stvaralačka energija, inovativnost i samosvojnost usmjerene na prevladavanje ograničenosti stvaralačkih sloboda u sovjetsko doba i kulturnoga šoka od drastične smjene svih estetičkih i ideoloških paradigmi u postsovjetsko vrijeme. U uvjetima duboka proživljavanja katastrofizma ljudske povijesti posvećuju se traženju onih uporišnih točaka u životu čovjeka koje mu pomažu da opstane u najtežim povijesnim turbulencijama, ali i u ispraznoj duhovnoj pustoši novoga konzumerističkog društva.

Kao običan čovjek rado bih svoj život proživjela u razdoblju stabilnosti i predvidljive budućnosti, ali kao proučavatelj književnosti i kulture prednost dajem razdobljima nestabilnosti, dramatičnih promjena i odbacivanja svih gotovih estetičkih i svjetonazorskih rješenja. Upravo sam se takvim razdobljima, ruskim barokom i tzv. srebrnim vijekom te modernističkim strujanjima koja obuhvaćaju i avangardu, intenzivnije bavila. Sva tri razdoblja podrazumijevaju destabilizaciju postojećih sustava kulture, rušenje starih i stvaranje novih kulturnih vrijednosti, a u uvjetima takva, prema Lotmanu, eksplozivna, isprekidana i nepredvidljiva razvoja, opstaju među piscima, pjesnicima i umjetnicima oni najkreativniji i najdarovitiji.